Porodično veče

Mi nismo porodica koja sve radi u određeno vreme. Nemamo obavezan nedeljni ručak niti insistiramo da svi jedemo u isto vreme.

Kod nas je dozvoljeno da svako jede kad je gladan ali to mora da radi za stolom.

Ručak u dnevnoj sobi smo zabranili i pre nego što je iko poželeo da tamo jede. Ne zbog mrva na podu, njih ima i bez ručka već zbog hipnotisanosti crtaćima.

Kad sednu za sto, moraju da ugase televizor.

I baš zato, da bi razlikovale dnevni od  „posebnog“ ritma, uveli smo PORODIČNO VEČE. Tačnije, uvela ga je Lenka jedne večeri kada je poželela da svi zajedno sednemo na kauč, pokrijemo se ćebetom, jedemo kokice i tople sendviče i gledamo film o dinosaurusima.

To im se toliko svidelo da je PORODIČNO VEČE moralo da se uvede kao redovan događaj.

To je i posebno vreme za posebno maženje. Obično se Lenka ušuška pored tate a Nikolina pored mene. Tada dozvoljavaju da ih mazimo sve dok film traje. Drugim danima maženje dobijamo „na kašičicu“, najčešće uz rečenicu: „Dobro, mazi me ali požuri, moram da idem da se igram“…

I baš zbog tog maženja, te savršene ušuškanosti, te tišine i nežnosti, pokušala sam da PORODIČNO VEČE imamo češće. Ali, već trećeg dana su se umorile. Počele su da ustaju na pola filma, šutirale su jedna drugu, pričale su uglas…dok nisam ugasila televizor.

Vratila sam PORODIČNO VEČE na dva puta u mesecu. Sad volim da ih gledam kako se raduju, pripremaju filmove, ćebad, tanjire, kako najbrže što mogu oblače pidžamice i zauzimaju svoje mesto , svaki put jednako uzbuđene i srećne.

I sada znam da divne stvari treba raditi svaki dan ali savršene samo ponekad!

back to top