Naš novi najbolji prijatelj

Jednom je, meni veoma draga osoba, na pitanje o odnosu sa svojom decom, izjavila: „Mnogo ih volim, ali mi nekada dođe da udaram glavom o beton pa da me odvedu u bolnicu, da se odmorim“.

E, meni su sada došli ti dani.

Pored svega što me je snašlo sa Nikolinom, pored Lenkinog dugačkog jezika koji uvek ima odgovor na sve, Martinih zubića koji nemilosrdno rastu i rasturaju nam zdrav razum, moj muž i ja smo rešili da kupimo – psa!

Da sam znala šta me čeka, nikada ne bi prešao prag ove kuće, ali sada je kasno – uspela sam da se potpuno zaljubim u njega!

Deca su poludela od sreće! Ispunili smo im najveću želju (iako to poslednjih meseci ničim nisu zaslužile) i sada je Budimir – Buda postao smisao  njihovog postojanja.

Zbog njega se, bez problema, bude pola sata ranije (da stignu da se iskaču i izgrle), provode celo popodne kod kuće trčeći za njim, redovno mu dolivaju vodu i sipaju hranu i zajedno sa tatom prave drvenu kućicu i pričaju kao nikada do tada… Buda ih je, na neki poseban način, zbližio.

A moj dan se pretvorio u ludnicu.

Marta i Buda kake naizmenično pa pola dana provedem u čišćenju i kupanju.

Nikolina i Buda jedu naizmenično pa drugu polovinu dana provedem u spremanju hrane. Ali svaki put kada poželim da udarim glavom o beton setim se da sam sama kriva.

Tek poslepodne, kad Lenka dođe kući izbacim ih sve zajedno napolje da se siti izigraju i istrče. Ja odem na jogu. Preventivno. Ako baš mnogo poludim znam da ću već posle trećeg dubokog udaha biti ok.

I stalno mi je u glavi rečenica koju sam negde slučajno čula a koju ovih dana izgovaram kao mantru: DANAS ĆE SUTRA BITI JUČE!

back to top